Ponovo
onaj gorak ukus na usnama,putujem u komadima neba koje grizem.Putujem
ali sve je na istom mestu,Nista se ne pomera,zato i ne zelim da se
probudim jer sam uljuljkana trenutno u neku naranzinu koru koja nocas
tako zavodljivo mirise.Ja hocu da se probudim...ali sta ako i dalje
budjenje ostane isto.Da li ce akusticna komora srca sve to izdrzati?Neko
kucka da li da otvorim prozor svoga srca,da li da snove pustim da
udju,da se nastane jednom zauvek.Mislim da necu jer ovaj svet u kome
zivim prosto nije za mene.U mome svetu zasadicu bastu samo za moju
dusu,i ovaj put necu cekati da u nju iko donese cvece.To cvece sadicu
sama,imam snage za to. Ja znam da to mogu.
недеља, 4. март 2018.
Пријавите се на:
Објављивање коментара (Atom)
Krenite da zivite
Taj par bi trebalo da ste vi ono sto je nerazdvojivo i u stvari to ste vi zauvek.Ali desava se da taj mali obican kamencic onaj sa onim d...
-
Pobediti svu ovu lepotu znaci u njoj ziveti,kako da zivim kada mi dusa luta?Lebdi i lagano plovi, ne moze naci puta.Kada joj kise ispra...
-
Taj par bi trebalo da ste vi ono sto je nerazdvojivo i u stvari to ste vi zauvek.Ali desava se da taj mali obican kamencic onaj sa onim d...
-
Tezina. Ona koja ubija dusu slutnjom. A nema reci,samo cutanje. Jel ima nesto teze sto moze da se nosi na plecima?Od te tezine cutanja.Plec...

Нема коментара:
Постави коментар